četvrtak, 11. lipnja 2015.

NOĆNI VLAK ZA LISABON, Pascal Mercier

Izdavač: Profil, 2012.
[njem. Nachtzug nach Lissabon]
 

Glavni lik ovog romana, Raimund Gregorius, filolog je zaljubljen u klasične jezike, koji se u klasičnim tekstovima skriva od ostatka svijeta. Gregorius radi kao profesor u obližnjoj gimnaziji, bio se oženio za svoju bivšu studenticu Florence, od koje je sada već 30 godina razveden, te je cijeli svoj život proživio osamljeničkim životom u Bernu. Sve se to promijeni kad jednog jutra na putu do posla, prelazeći most, sretne ženu koja se, izgleda, upravo tada pokušala ubiti, ali, ometena susretom s Gregoriusom, ipak ne nastavi sa svojim naumom. Opčinjen susretom s tajanstvenom ženom, o kojoj ne zna ništa osim toga da je Portugalka, Gregorius iznenada odluči jednostavno išetati iz gimnazije, usred predavanja, ostavivši svoje stvari i torbu s knjigama na stolu.

Smeten i uvučen u duboka promišljanja o ženi i susretu s njom, Gregorius odlazi u knjižaru, gdje nailazi na knjigu portugalskog pjesnika i liječnika Amadeua de Prada, čije ga uvodne riječi potaknu da sjedne na vlak za Lisabon i otputuje van iz svog života. S naumom da otkrije sve što može o Pradu, s čijim se napisanim riječima poistovjećuje i uspoređuje, Gregorius će započeti korjenitu promjenu cijelog svog života, a otkrivajući detalje o Pradinom životu, otkrit će mnogo toga i o sebi samome...

Čitanje ovog romana je poput trčanja na duge staze: dobar start, ali onda slijedi usporavanje i čuvanje energije za do pred kraj. Knjizi me privukao sinopsis na koricama, u kojem je navedena Gregoriusova potraga za tajanstvenim pjesnikom, koja me pak podsjetila na Zafonovu 'Sjenu vjetra', roman koji me oduševio, ali sličnost s kojim je ovdje ipak bilo možda malo pretjerano za očekivati.

Opis radnje naveden u sinopsisu naveo me da očekujem neku vrstu pustolovine, ali ovaj roman nije zapravo o pustolovnoj potrazi za jednim portugalskim pjesnikom već je on više filozofski, roman o potrazi za samim sobom i samoispitivanju. Potraga za pjesnikom jest ovdje, ali je nekako u drugom planu, i otkrivanje detalja iz pjesnikovog života Gregoriusu služi samo da bi u svom vlastitom životu pronašao neki cilj i usmjerenje, te shvatio što je to što on zapravo traži.

Gregorius je cijeli svoj život proživio na jednom mjestu, radeći jedan posao, svakodnevno prolazeći kroz iste rutine. Iako gaji veliku ljubav prema klasičnim jezicima i tekstovima, u njemu još tinja neispunjena želja za znanjem perzijskog jezika i putovanjem u Isfahan od čega je u svojim ranijim godinama bio odustao. Susret s tajanstvenom Portugalkom i kasnije otkriće knjige portugalskog pjesnika za Gregoriusa postaje okidač zbog kojeg baca pogled unatrag na svoj život i zaželi promjenu - tu promjenu od koje je ranije odustao. Ta želja rezultira impulzivnim odlaskom - s posla, iz zemlje, iz dotadašnjeg života. Postavivši si za cilj da otkrije tko je zapravo bio pjesnik Amadeu de Prado, Gregorius njime opravdava taj svoj čin odlaska, a potraga za Pradom ujedno mu daje i neku svrhu, zadaću koju mora obaviti prije no što se vrati kući i nešto o čemu može cijelo vrijeme razmišljati kako bi izbjegao razmišljanje o tome što je učinio i želi li se uopće vratiti natrag.

Sve što Gregorius čini prati sve što on NE čini. On je neodlučan, često se koleba u svakoj svojoj odluci, svaki korak naprijed koji napravi poprati s 3 koraka unatrag, vječno u strahu od mogućih posljedica koje će imati baš svaki njegov postupak. Taj njegov stav i njegovo ponašanje me zbilja znalo naživcirati, iako moram priznati da ono prilično realistično opisuje nekoga tko se iznenada odlučio napustiti sve što poznaje i otići u zemlju u kojoj nikada prije nije bio, u kojoj se govori jezikom koji ne razumije i u kojoj pokušava pronaći nešto što mu nedostaje a da ni sam ne zna što je to.

Zbog sporosti radnje i Gregoriusovog neprestanog promišljanja i opet i opet vraćanja na isto negdje na polovici knjige sam počela razmišljati da od nje odustanem, ali potraga za Pradom i želja da, kao i Gregorius, saznam više o njegovom životu, je ono što me tjeralo da nastavim čitati. Ta priča o Pradu, iako je u pozadini Gregoriusovog samoispitivanja i potrage za vlastitim životom, prilično je zanimljiva i napeta, a budući da je ispričana u djelovima - onako kako Gregorius doznaje detalj po detalj o Pradovu životu - uvijek ostavlja dovoljno upitnika na kraju otkrića svakog detalja da poželite doznati još.

S jedne strane, ovdje je zanimljiva priča o portugalskom pjesniku čija je knjiga natjerala jednog srednjoškolskog profesora da napusti svoje zanimanje i svoj život i ode potražiti tog pjesnika. S druge strane, ovdje je i taj srednjoškolski profesor sklon neprestanoj kontemplaciji o vlastitom životu koji je do sada bio jedna 30 godina dugačka rutina, i čiji postupci rezultiraju s podosta praznog hoda u radnji romana. Meni je priča o Pradu bila dovoljno zanimljiva da me održi budnom tijekom čitanja, ali daleko je od toga da bih zbog nje ovaj roman ocijenila ikako više od čitljivim, a i to tek na mahove. Kako će se vama svidjeti, ostavljam vam da procijenite sami.